Pričamo sve manje, skrolamo sve više: Jesu li nam mobiteli ukrali druženja?

Dovoljno je pogledati oko sebe. Dnevni boravak, kafić, restoran, obiteljski ručak – ljudi sjede jedni pokraj drugih, ali razgovora je sve manje. Svatko je u svom filmu. Ne u svojim mislima, nego na svom mobitelu.

Jedan lista društvene mreže, drugi odgovara na poruke, treći gleda video, četvrti samo „na brzinu“ provjerava što ima novo. Naizgled smo zajedno, a zapravo je svatko negdje drugdje.

I da, mene to nervira.

Kao prilično pričljivu i društvenu osobu posebno me izbaci iz takta kada s nekim razgovaram, a ta osoba svakih nekoliko sekundi pogledava u mobitel. Ne očekujem da me netko sat vremena nepomično gleda u oči i upija svaku moju riječ, ali ako već razgovaramo, onda razgovarajmo.

Svi znamo onu situaciju. Nešto pričate, osoba preko puta spusti pogled prema ekranu, nešto otipka i usput ubaci „aha, da, da“ kako bi vam dala do znanja da vas navodno sluša. Nastavite, a nekoliko trenutaka kasnije pogled ponovno odlazi prema mobitelu.

Nakon nekog vremena čovjek se jednostavno zapita – zašto uopće pričam?

Naravno, postoje pozivi na koje se moramo javiti i poruke koje ne mogu čekati. Nitko ne očekuje da mobitele prije kave ostavljamo kod kuće. Problem je ona gotovo automatska potreba da svakih nekoliko minuta provjerimo ekran, čak i kada se na njemu ne događa apsolutno ništa što ne bi moglo pričekati.

Možda se to najbolje vidi upravo u kafićima. Četvero ljudi za istim stolom, četiri mobitela u rukama. Jedan odgovara na WhatsApp, drugi pregledava Instagram, treći nekome šalje fotografiju, četvrti gleda video. Nakon dva sata svi ustanu i kažu da su bili na kavi s prijateljima.

Jesu. Tehnički.

Isto je kod kuće, među partnerima, prijateljima i obiteljima. Sjedimo jedni pokraj drugih, ali kao da nam je osoba koja u tom trenutku nije s nama uvijek zanimljivija od one koja jest. Dopisujemo se s nekim drugim dok nam netko preko puta nešto govori, pratimo što rade ljudi koje možda jedva poznajemo dok ljudi koji su nam bliski sjede pola metra od nas.

A onda govorimo kako se više ne družimo kao prije.

Bilo bi licemjerno tvrditi da su za to krivi uvijek neki drugi. Većina nas previše vremena provodi na mobitelu. Otvorimo Instagram bez ikakvog razloga, zatvorimo ga i nekoliko minuta poslije ponovno ga otvorimo kao da se u međuvremenu dogodilo nešto što jednostavno ne smijemo propustiti.

I sama se uhvatim u tome. Dogodi mi se i da posegnem za mobitelom u društvu, posebno kada osoba s kojom sam ionako većinu vremena provodi na svom. Nakon nekoliko pokušaja razgovora jednostavno odustaneš. Uzmeš svoj mobitel i vrlo brzo dobiješ dvije osobe koje su se našle kako bi provele vrijeme zajedno, a obje komuniciraju sa svima osim jedna s drugom.

Možda zato problem uopće nije mobitel. Problem je poruka koju šaljemo kada ga uzmemo u ruke usred nečije rečenice: „Slušam te, ali samo dok se na ovom ekranu ne pojavi nešto zanimljivije.“

Ne trebamo zbog toga baciti mobitele, izbrisati društvene mreže niti se vratiti u vrijeme fiksnih telefona. Ali gotovo sve što se nalazi na tom ekranu može pričekati. Poruka će biti tamo za deset minuta. Instagram neće nestati. Većine videa koje danas pogledamo sutra se vjerojatno nećemo ni sjećati.

Ljudi i trenuci ipak nisu beskonačni.

Nećemo zauvijek sjediti s istim ljudima na istim kaučima, piti kavu s istim prijateljima niti za stolom slušati iste priče koje smo možda već čuli sto puta.

Neke razgovore i trenutke ne možemo ponovno otvoriti jednim dodirom prsta.

Možda zato nije najveći problem to što previše gledamo u mobitele.

Problem je što sve manje gledamo jedni u druge.

A dok pokušavamo biti dostupni svima, lako nam se može dogoditi da više nismo stvarno prisutni ni za koga.

Ostavite komentar