Na današnji dan 1991. godine preminuo je istarski pjesnik, scenarist i novinar Zvane Črnja

Zvane Črnja, istaknuti hrvatski pjesnik, prozaik, esejist, kulturolog, scenarist, dramaturg i filmolog, novinar, publicist, polemičar i nakladnik porijeklom je iz Istre, točnije iz mjesta Črnjeni kraj Žminja. Za njega se često kaže da je jedno od najznačajnijih imena koje je Istra dala Hrvatskoj u 20. stoljeću.

Rođen 8. listopada 1920. godine, a 18 godina kasnije javlja se prvim pjesničkim i proznim radovima u zagrebačkoj “Istri” i sušačkome “Primorju”. Te iste 1938. godine u Zagrebu je osnovao Istarsku revolucionarnu organizaciju Mlada Istra i uređivao njezino ilegalno glasilo “Sloboda”.

Tijekom rata u Istri i Gorskome kotaru uređuje “Goranski vjesnik” i “Hrvatski list”, a nakon oslobođenja glavni je i odgovorni urednik “Glasa Istre”, "Ilustriranog vjesnika" i "Vjesnika", te urednik “Epohe”, "Dometa" i "Mosta”.

Čakavski sabor, epohalnu instituciju za hrvatsku Istru, ali i čitavo današnje čakavsko područje, osnovao je 1969. godine i bio njegovim glavnim tajnikom do 1977. te potpredsjednikom, potičući znanstvene skupove, kulturne priredbe i dugoročne programe u Istri: Pazinski memorijal, Aleju glagoljaša, Buzetske dane, Lipa je naša Barbanština i dr. Biblioteku Istra kroz stoljeća, čijim je glavnim urednikom bio do konca života, pokrenuo je 1979. i sa suradnicima do 1990. objavio 60 knjiga u 10 kola. Časopis Društva književnika Hrvatske (danas Društvo hrvatskih književnika) Most (The Bridge) uređivao je do 1985. godine.

Foto: Wikipedia

Nagradu grada Rijeke dobio je 1970., Nagradu »Mijo Mirković« 1971., nagradu »Vladimir Nazor« 1977; suradnikom JAZU (danas HAZU) postaje 1975., a izvanrednim članom 1983. Pokopan je na Mirogoju uz glagoljašku liturgiju. Najsvestraniji je, a uz Matu Balotu i najvažniji hrvatski pisac iz Istre XX. st., i jedan od vodećih čakavskih pjesnika.

U književnosti se javio 1938. stihovima na čakavici i štokavskom prozom u zagrebačkoj Istri i sušačkom Primorju. U suautorstvu s Ivanom Bostjančićem 1940. u Zagrebu je objavio čakavsku zbirku Istrijanska zemlja, s predgovorom Mate Balote, ubrzo zaplijenjenu i zabranjenu. Nakon isključivo utilitarnih radova Raša će dati srce (1947.), U krvi rođena (1948.) i dr. i osobnoga ideološkog »čistilišta« slijede pjesničke zbirke: Žminjski libar, va viersah hrvackeh složen (1966.), Bezak na tovare (1976.), Izabrane pjesme (1977.), Sabrane pjesme (1981.) i One dvi naranče (1988.) te postumno Balade i romance (2001.).

U Črnjinoj poeziji dodiruje se zavičajno-antejska i socijalna motivika s prostorno-vremenski nesputanim pjesničkim eksperimentom (Psovačev brat – Razgovori s Quasimodom), uz naglašavanje pjesničke pouke i zapostavljanje dotjeranosti stihova. Njegove zavičajne slike izrastaju do općeljudskih situacija i univerzalnih tema. U esejistici ponajviše obrađuje književne, kulturološke i povijesne teme, i to zavičajne, nacionalne i univerzalne. Osobito ga zanima fenomen dijalektalnog te afirmacija zavičajnog u korpusu domovinskog i općeg. Bio je dobar poznavatelj ličnosti i opusa Miroslava Krleže, a često se njime i nekritički oduševljavao.

Koristio se pseudonimima: Osip Suri, Barba Zvane, Filus i drugo, a preminuo je na današnji dan, 26. veljače 1991. u Zagrebu.

Njemu u čast od 2007. godine za najbolju knjigu eseja objavljenu u Hrvatskoj dodjeljuje se nagrada Zvane Črnja.

Izvor i foto: Istrapedia

Ostavite komentar