Na današnji dan 1873. donesen je zakon o izgradnji Istarske državne željeznice!

Istarska državna željeznica (Istrianer Staatsbahn), željeznička mreža na pravcu Divača–Pula, u dužini od 122 kilometra, s odvojkom Kanfanar–Rovinj dužine 21 kilometar, dovršena je 1876. godine i povezana s prugom Beč–Trst, izgrađenom još 1857.

Nakon što je 1873. godine izgrađena pruga Sv. Peter–Rijeka, Istrani su inzistirali na željezničkoj vezi Istre s Rijekom i ostatkom Hrvatske.

Sukobili su se interesi Trsta, koji je predlagao vezu preko svog teritorija, i vojne strategije Austro-Ugarske koja je inzistirala da se Pula, kao važna vojna luka, poveže sa središnjom željezničkom mrežom Monarhije kroz unutrašnjost poluotoka – radi bolje sigurnosti od mogućih napada s mora.

Istraživanja terena započela su 1867. godine. Prihvaćena je trasa Divača–Kozina–Buzet–Lupoglav–Pazin–Kanfanar–Pula, s odvojkom Kanfanar–Rovinj. Od većih istarskih gradova, samo je Pazin dobio prugu u blizini, dok je Rovinj dobio priključak.

Admirali Wilhelm von Tegetthoff i Wüllerstorf-Urbair ishodili su suglasnost vlade i parlamenta za početak gradnje. Iako je bilo izdano više koncesija i razrađeno više varijanti, jedino je država mogla osigurati potreban kapital. Tako je 22. travnja 1873. donesen zakon o gradnji pruge na državni trošak.

Na natječaj se prijavila 31 tvrtka, a gradnja je povjerena poduzeću Fröhlich iz Graza. Neki su koncesionari paralelno pokušavali izgraditi željezničku vezu Trsta i Rijeke, no zbog nedostatka kapitala morali su odustati.

Istrapedia

Radovi su započeli 17. prosinca 1873. u Pazinu i završeni su za manje od tri godine. Iako je država tražila da se zaposle domaći radnici, Fröhlich je angažirao dvije trećine radne snage izvan Istre, ponajviše iz susjedne Furlanije. Domaći radnici, osim što su bili slabije plaćeni, radili su rame uz rame s pridošlicama.

Na trasi je radilo i do 20.000 ljudi, budući da su se radovi obavljali uglavnom ručno. Unatoč bolestima, nesrećama i pljačkama, završetak radova obilježen je svečanim vlakom 18. kolovoza 1876., na rođendan cara Franje Josipa.

Redoviti promet započeo je 20. rujna iste godine. Pruga je koštala 12.760.469 forinti, što je bilo nešto manje od predviđenog iznosa. Imala je 13 postaja, jedan tunel (Hum) i pet mostova. Izgrađena je s lošim tehničkim karakteristikama, koje su u velikoj mjeri ostale nepromijenjene do danas.

Dvije godine nakon puštanja pruge u promet, 13. rujna 1878., dovršen je i kolosijek dug 1,3 kilometra do Arsenala, čime je brodogradilište Uljanik postalo jedini otok na istočnom Jadranu povezan željeznicom.

Istrapedia

Iako je željeznica omogućila vezu Istre s Monarhijom, Trst i Rijeka i dalje su ostali udaljeni za Istrane – za Trst se moralo putovati preko Divače i Nabrežine, a za Rijeku preko Divače i Sv. Petra na Krasu (danas Pivka).

Godine 1887. izgrađena je nova pruga Hrpelje–Kozina–Trst, duga gotovo 20 kilometara, čime se Istra značajno približila Trstu. To je odmah utjecalo na promet – iste godine prevezeno je 190.299 putnika i 107.038 tona robe, a 1890. čak 398.826 putnika i 262.672 tone tereta.

Istarska željeznica tijekom godina bilježila je uspone i padove, ovisno o političkim i ekonomskim okolnostima država koje su se izmjenjivale. Najveće poboljšanje ostvareno je 1951. godine, kada je izgrađena pruga Lupoglav–Štalije (tzv. Raška pruga).

Godine 1959. zatvorena je pruga Hrpelje–Kozina–Trst, a 1966. i odvojak Kanfanar–Rovinj.

Nakon osamostaljenja Hrvatske i Slovenije 1991. godine, istarska pruga Divača–Pula podijeljena je između dvaju sustava. Krajem prosinca 2009., zbog klizišta kod Kožljaka, zatvorena je za promet i Raška pruga.

Istrapedia