Rođendan bi danas imao istarski povjesničar i školski profesor Luigi Morteani

Luigi Morteani bio je povjesničar i školski profesor, rođen u Motovunu 24. travnja 1854. godine, a preminuo u Grožnjan, 15. travnja 1936. godine.

Visoko obrazovanje završava na Sveučilištu u Grazu te 1877. počinje raditi u piranskoj Kraljevskoj školi. Otpočetka se zanima za povijest i 1882. u Piranu objavljuje članak o odnosima Istre i Njemačke tijekom srednjega vijeka koji će biti uvršten u školski program.

Godine 1884. je među osnivačima Istarskog društva za arheologiju i zavičajnu povijest, a dvije godine kasnije postao je jedan od urednika godišnjaka društva Atti e memorie (AMSI), koju je dužnost obnašao do 1919. Nakon što je Alberto Puschi postao ravnateljem Gradskog muzeja u Trstu, Morteani je umjesto njega 1885. imenovan profesorom povijesti i zemljopisa u tamošnjoj gimnaziji.

Dvije godine kasnije, 19. veljače 1887. godine, ženi se Teresom Corva Spinotti, kćeri tadašnjeg grožnjanskog podestata. U njihovu čast Giovanni Vesnaver iz Oprtlja napisao je kratak prilog o povijesti Grožnjana.

Uz profesorski posao bavio se znanstvenim radom, istraživao i objavljivao radove o povijesti Istre i Trsta, Pirana i rodnog Motovuna. Upravo za potrebe tih istraživanja dopisuje se s Labinjanom Tomasom Lucianijem, publicistom i proučavateljem starina nastanjenim u Veneciji i, što je važnije, zaposlenim u tamošnjem arhivu, te je od njega dobio kopije mnogih dokumenata Mletačke Republike vezanih za Istru.

Objavljivao je i za školske obrazovne potrebe, prije svega iz zemljopisa, a njegovi radovi su više puta odobreni za korištenje u školskim programima, ne samo na području Istre nego i cijele Italije. Umirovljen je 1908., nakon više od 30 godina profesorskog rada u tršćanskoj gimnaziji. Iako u mirovini, nastavi se vratio tijekom Prvog svjetskog rata, zbog manjka profesora koji su bili mobilizirani u austrijsku vojsku ili prebjegli na talijansku stranu.

Nakon rata imenovan je načelnikom Grožnjana, gdje je proveo posljednje godine života. U braku je imao četvero djece, kćeri Biancu i Mariju te sinove Vittorija i Francesca koji će poput njega postati nastavnikom povijesti i zemljopisa.

Za života imenovan je počasnim građaninom Motovuna, ali i Izole o kojoj je objavio više radova.