Prije nego što su svakodnevni razgovori postali puni anglizama i skraćenica, Istra je imala riječi koje su nosile ritam života, rada i odnosa među ljudima. Danas ih sve rjeđe čujemo, a s njima polako nestaje i dio identiteta koji se ne može prevesti.
Istarski govor, raznolik i bogat, desetljećima se prenosio s koljena na koljeno, bez knjiga i rječnika, kroz svakodnevicu. Riječi su nastajale iz rada u polju, života uz more, obiteljskih odnosa i malih rituala koji su činili dan. Nisu služile da bi zvučale lijepo, već da bi bile točne, jasne i bliske.
Danas se mnoge od tih riječi mogu čuti još tek u razgovorima starijih ili u rijetkim situacijama kada se ljudi opuste i vrate jeziku doma. Djeca ih često razumiju, ali ih ne koriste. U školama, na poslu i u javnom prostoru prevladava standard, dok se dijalekt povlači u kuhinje, dvorišta i kratke rečenice među svojima.
Nestaju riječi koje opisuju ljude, navike i karaktere, one koje nemaju pravi prijevod na standardni jezik. Upravo su te riječi najvrjednije jer u sebi nose emociju, kontekst i odnos. Kad one nestanu, ne gubi se samo izraz, već i način razmišljanja koji ga je stvorio.
Promjene su prirodne, jezik se uvijek mijenjao. No razlika je u brzini. Ono što je nekad nestajalo kroz generacije, danas se gubi u desetak godina. Društvene mreže, mediji i stalna izloženost istom jeziku ubrzali su proces u kojem lokalni govor postaje “nepraktičan” ili “nepotreban”.
Ipak, istarske riječi nisu samo relikt prošlosti. One su i dalje znak pripadnosti, prepoznavanja i bliskosti. Jedna rečenica izgovorena “po domaću” često govori više od dugog objašnjenja. U njoj je povijest, humor, tvrdoglavost i toplina kraja iz kojeg dolazi.
Možda se dijalekt neće vratiti u svakodnevnu upotrebu kao nekad, ali dok god se te riječi pamte i povremeno izgovaraju, Istra neće izgubiti svoj glas. Jer jezik nije samo sredstvo komunikacije – on je trag života kakav se ovdje živio i kakav se, barem djelomično, još uvijek pamti.