Djeca vrište, skaču i prskaju, roditelji ne reagiraju: Gdje završava dječja igra, a počinje nekultura na plaži?

Scenarij je dobro poznat svakome tko je barem jednom usred ljeta pokušao pronaći malo mira na prepunoj plaži.

Smjestite ručnik, otvorite knjigu, možda čak pomislite kako ćete sljedećih nekoliko sati provesti uz zvuk mora, a onda počinje – vriska, trčanje, skakanje, prskanje, lopta koja završava na tuđim stvarima i djeca koja kao da se natječu tko će biti glasniji.

A roditelji? Nerijetko nekoliko metara dalje mirno razgovaraju, gledaju u mobitel ili se sunčaju kao da se ništa ne događa.

Naravno, djeca su djeca. Plaža nije knjižnica, a očekivati da će mališani satima sjediti na ručniku i razgovarati šapatom bilo bi potpuno besmisleno. More za njih i jest mjesto igre, skakanja, trčanja i veselja. Nitko neće zamjeriti djetetu koje glasno doziva prijatelja, zaplače jer mu je hladno ili stoti put skoči s mola.

No postoji granica između normalne dječje igre i ponašanja koje počinje ozbiljno smetati svima oko njih.

Problem nastaje kada vrištanje traje bez prestanka, kada se trči preko tuđih ručnika, prska ljude koji samo žele plivati, baca pijesak ili kamenčiće, skače tik uz druge kupače ili se loptom gađaju ljudi koji s tom igrom nemaju nikakve veze. Još veći problem nastaje kada roditelji sve to gledaju – i ne reagiraju.

U takvim situacijama često se čuje dobro poznato opravdanje: „Pa djeca su.“ Upravo zato što su djeca, međutim, ne možemo očekivati da sama znaju gdje završava njihova zabava, a počinje prostor druge osobe.

Tome ih trebaju naučiti odrasli. Reći djetetu da ne skače po tuđim stvarima, da ne prska nepoznate ljude ili da ne mora urlati nekome pokraj glave nije zabrana igre niti pretjerana strogoća. To je odgoj i učenje da javni prostor dijelimo s drugima.

Plaža, posebno ona javna, pripada svima. Roditeljima s malom djecom jednako kao mladima, starijima, turistima, ljudima koji žele razgovarati i onima koji su došli nekoliko sati ležati u miru. Svatko će morati tolerirati nešto – oni bez djece određenu količinu dječje buke, a roditelji činjenicu da nisu svi oko njih dužni sudjelovati u zabavi njihove djece.

Ipak, mnogi će prije premjestiti ručnik nego roditelju reći da njegovo dijete već pola sata ometa cijelu plažu. Razlog je jednostavan: nikada ne znate hoće li uslijediti isprika i reakcija ili odgovor poput: „Ako vam smetaju djeca, nemojte dolaziti na plažu.“

Takav argument teško stoji.

Jednako kao što odrasla osoba nema pravo pustiti glazbu na najjače i očekivati da svi oko nje to prihvate, ni roditeljstvo ne znači da ostatak plaže automatski mora tolerirati baš svako ponašanje djeteta.

S druge strane, ni očekivanje potpune tišine na obiteljskoj plaži usred kolovoza nije realno. Dijete koje se smije, igra, povremeno vikne ili zaplače nije „problematično dijete“, nego jednostavno – dijete.

Možda zato problem uopće nije u djeci. Djeca će biti glasna, uzbuđena, nestašna i testirat će granice. Upravo zato postoje odrasli koji bi te granice trebali postaviti.

Jer između zahtjeva da djeca na plaži budu potpuno tiha i stava da im je dopušteno baš sve postoji prilično širok prostor koji se nekada jednostavno zvao obzir prema drugima.

A čini se da njega na nekim plažama tijekom ljeta ponekad nedostaje više nego slobodnog mjesta za ručnik.