„Ako ne vidimo, nismo nevidljivi – želimo biti ravnopravni članovi društva“

Povodom današnjeg Međunarodnog dana bijelog štapa, koji se ove godine obilježava pod sloganom „Ako ne vidimo, nismo nevidljivi“, razgovarali smo sa Zlatkom Kuftićem, predsjednikom Udruge slijepih osoba Istarske županije.

U otvorenom razgovoru Kuftić je govorio o važnosti te poruke, položaju slijepih osoba danas, osobnoj asistenciji, Brailleovom pismu, ali i izazovima koje svakodnevno donosi život s oštećenjem vida.

„Ako ne vidimo – nismo nevidljivi“ znači biti prepoznat u društvu

Za Zlatka Kuftića, ovogodišnji slogan ima duboko značenje – ne samo simbolično, već i stvarno.

"Ta poruka znači jako puno, posebno jer obuhvaća cijelu populaciju osoba oštećenog vida u Hrvatskoj. Članica smo Hrvatskog saveza slijepih, i to članstvo nam je izuzetno važno jer zajedno postižemo rezultate koje kao pojedinci nikada ne bismo mogli.

Danas možemo reći da se slijepim osobama pristupa pristojnije i korektnije nego prije, no još uvijek ima prostora za napredak", ističe Kuftić.

Prisjeća se vremena kada su se ljudi bojali slijepih osoba, ne iz zlobe, već iz neznanja.

"U jednoj staroj brošuri pročitao sam rečenicu: „Sljepoća nije zarazna bolest.“ U početku mi nije bilo jasno zašto to piše, ali kasnije sam shvatio – ljudi su nekada izbjegavali slijepe jer su se bojali, kao da bi „zarazili“ njihovu sudbinu. Danas se to mijenja, ali edukacija javnosti i dalje je ključna, posebno među djecom i mladima".

Edukacija od malih nogu – ključ promjene

Jedan od najvažnijih projekata pulske Udruge slijepih nosi naziv „Od malih nogu“, a cilj mu je približiti svijet slijepih osoba djeci i mladima.

"Posjećujemo vrtiće, škole i razne ustanove, pokazujemo kako slijepa osoba živi, radi, komunicira. Djeca uče da sljepoća nije prepreka, nego drugačiji način života.

Kada sam ja počeo djelovati 1980-ih, situacija je bila potpuno drukčija. Danas je svijest veća, pomagala su naprednija, a društvo otvorenije", kaže Kuftić.

IstraINZlatko Kuftić

Uz tiflotehnička pomagala i podršku okoline, dodaje, sljepoća više nije „teški invaliditet“, ali to ne znači da je lako.

"Slijepa osoba može gotovo sve, ali uz asistenciju. Kao što osobi u kolicima treba pomoćnik, tako i nama treba videći pratitelj, pogotovo u rekreaciji, obrazovanju i svakodnevnom životu".

Osobna asistencija i videća pratnja – „sustav postoji, ali satnica je premala“

Jedna od glavnih tema ove godine u cijeloj Hrvatskoj je provedba Zakona o osobnoj asistenciji. Kuftić pojašnjava kako sustav u Istri funkcionira, ali i gdje zapinje.

"Kod slijepih osoba ne govorimo o osobnom asistentu, nego o videćem pratitelju. Trenutno na području Istre imamo oko 60 do 70 korisnika, ali nažalost, broj pratitelja nije dovoljan.

Imamo osam videćih pratiteljica raspoređenih po županiji, no satnica je vrlo niska – samo 11 eura po satu. U to ulaze i plaća i troškovi prijevoza, što je često neodrživo", objašnjava Kuftić.

Dok u Zagrebu pratitelji mogu raditi koristeći javni prijevoz, u Istri su udaljenosti i do 30 kilometara, što znatno povećava troškove. "Sustav je dobro zamišljen, ali treba financijski ojačati. Ljudi su motivirani, ali teško je održivo s tako niskim iznosima", dodaje.

Inkluzivni dodatak kao iskorak, ali potrebno je redovito usklađivanje

Kuftić ističe i pozitivan pomak uvođenjem inkluzivnog dodatka koji je zamijenio prijašnje naknade.

"Ako osoba uopće ne vidi, iznos je 480 eura, a ako ima ostatak vida – 432 eura. To je dobar korak i zahvalni smo što se to ostvarilo, ali inflacija nagriza vrijednost. Nadam se da će se zakonski uvesti automatsko usklađivanje s troškovima života, kao što se to radi s doplatkom za tuđu njegu", kaže Kuftić.

Foto: Udruga slijepih Istarske županije

Brailleovo pismo – temelj pismenosti koji ne smije nestati

Unatoč tehnološkom napretku i govornim pomagalima, Brailleovo pismo ostaje neizostavni dio identiteta slijepih osoba.

"Nespojivo je biti slijep, a ne znati Brailleovo pismo. Nažalost, u poplavi tehnologije njegov značaj se smanjuje, ali mi u udruzi činimo sve da ga očuvamo. Djeca i odrasli trebaju ga učiti jer ono nije samo alat, nego i dio naše kulture i pismenosti", naglašava Kuftić.

Nada se da će i nove tehnologije, uključujući umjetnu inteligenciju, pomoći u očuvanju brajice.

"Danas su pomagala jako skupa. Primjerice, govorni mobitel za slijepe osobe košta 550 eura, a običan 50. No imamo obećanja da će Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje uskoro uvrstiti takve uređaje na listu pomagala, što bi bila velika stvar".

Prevencija gubitka vida – tema o kojoj treba više govoriti

O važnosti prevencije i ranog otkrivanja bolesti oka, Kuftić govori s oprezom, ali jasno.

"Teško je reći radi li se dovoljno, ali to bi trebala biti tema o kojoj se stalno govori. Ljudi s problemima vida nisu samo potpuno slijepe osobe – to su i stariji, bolesni, osobe koje slabije vide.

Naše zdravstvo je preopterećeno, no vjerujem da oftalmolozi kroz svoj rad ipak šire svijest i savjete o očuvanju vida", kaže.

Foto: Udruga slijepih Istarske županije

„Vidljivost je najvažnija – da nas društvo prepozna i poštuje“

Za kraj, Zlatko Kuftić upućuje jasnu poruku javnosti povodom Dana bijelog štapa:

"Najvažnije je da se slijepa osoba primijeti, da se prepozna. Možda nas nije uvijek lako prepoznati jer ne nosimo svi bijeli štap, ali bitno je da se osjećamo ravnopravno, da nas društvo vidi i prihvaća.

Vidljivost znači i dostojanstvo. A kada slijepa osoba osjeti da je ravnopravna, tada i život s invaliditetom postaje lakši".

Poruka „Ako ne vidimo – nismo nevidljivi“ dobiva puni smisao kroz riječi i iskustvo Zlatka Kuftića. Iako su pomaci veliki – od inkluzivnih dodataka, preko videće pratnje do bolje društvene svijesti – pred osobama oštećena vida i dalje stoje brojni izazovi.

No, zahvaljujući radu udruga, međusobnoj suradnji i sve većem razumijevanju zajednice, put prema potpunoj ravnopravnosti postaje sve vidljiviji.