Želimo pomoći Gospiću, ali njihov otpad ne želimo. Je li to licemjerno?

Zbog otpada iz Gospića za utorak se u Raši organizira prosvjed. Posljednjih tjedana tema broj jedan upravo je 37 tisuća tona otpada koji je postao ne samo ekološko, nego i ozbiljno političko pitanje.

Građani su izašli na ulice Gospića i poslali jasnu poruku – dosta je. A onda su, očekivano, stigli i političari. Tema otpada preko noći je postala idealna prilika za političko poentiranje, kao da se za problem u Gospiću doznalo tek kada su građani odlučili podignuti glas.

No, ruku na srce, nije ovdje problem samo Gospić. Problem otpada u Hrvatskoj puno je širi i traje puno duže. I upravo zato vrijedi postaviti pitanje: zašto se svi oni koji danas glasno traže rješenja nisu jednako glasno borili za njih puno prije? Otpad tamo nije završio jučer.

Glas se podigao tek kada su ga podigli građani. Do tada se, čini se, išlo dobro poznatom linijom manjeg otpora – ne talasaj dok baš ne moraš.

Na prosvjedu u Zagrebu svima su bila puna usta Gospića. "Hrvatska je uz vas, Istra je uz vas, problem se mora što prije riješiti, otpad mora otići iz Gospića."

U redu. Otpad mora otići. Ali kamo?

Upravo tu priča postaje puno složenija. Najavljen je dolazak oko 300 tona neopasnog otpada na oporabu u Koromačno, kao što ondje završava i dio otpada s Kaštijuna. I odjednom se pojavljuje novi otpor. Želimo da otpad ode iz Gospića, ali ne želimo da dođe u Istru.

To je sasvim legitimna zabrinutost građana, ali otvara pitanje na koje ćemo prije ili kasnije morati odgovoriti. Ako prihvaćamo oporabu otpada s Kaštijuna, po čemu se otpad iz Gospića razlikuje? Ako se razlikuje, javnosti treba jasno objasniti u čemu. Ako se ne razlikuje, onda to također treba otvoreno reći.

Jer otpad neće nestati zato što ga ne želimo u svom dvorištu. Netko ga mora zbrinuti, oporabiti ili spaliti, a pitanje je pod kojim uvjetima, uz kakav nadzor i s kakvim posljedicama za okoliš i zdravlje ljudi.

Dok brojne europske države otpad pretvaraju u energiju i na sustavima njegove oporabe grade čitavu infrastrukturu, kod nas svaka nova pošiljka izaziva strah, nepovjerenje i politički sukob. Možda je upravo to znak da problem nije samo u otpadu, nego i u nedostatku povjerenja u institucije, kontrole i informacije koje građani dobivaju.

Sve je više ekološki osviještenih građana i to je dobra stvar. Ali postoji još jedno neugodno pitanje: koliko zapravo znamo o onome protiv čega se bunimo ili što podržavamo?

Znamo li kako izgleda proces oporabe i spaljivanja otpada? Znamo li što završava u zraku, što ostaje nakon procesa i kako se to kontrolira? Znamo li razliku između opasnog i neopasnog otpada? Ili svoje stavove najčešće gradimo na onome što smo pročitali na društvenim mrežama, čuli od političara ili vidjeli u nekoliko televizijskih priloga?

Gospić svoj problem mora riješiti. Istra ima puno pravo tražiti odgovore prije nego što prihvati tuđi otpad. Ali istodobno moramo prestati zamišljati da postoji neko mjesto dovoljno daleko od svih nas na koje ćemo otpad jednostavno poslati i time problem riješiti.

Jer na kraju nije pitanje želimo li otpad u Gospiću, Koromačnu ili negdje treće. Pitanje je imamo li kao država uopće odgovor na to što ćemo s vlastitim otpadom.