Eugen Kumičić hrvatski je književnik i političar, kojeg su zbog smjera njegovog političkog djelovanja nazivali nasljednikom Ante Starčevića. Bio je veliki govornik i izraziti protivnik madžaronske politike, što se nije očitovalo samo u njegovoj političkoj borbi, već i u njegovim književnim djelima. Kumičić je rođen 1850. godine u Brseču, a preminuo je na današnji dan 13. svibnja 1904. godine.

Osnovnu pučku školu Kumičić je završio u rodnom mjestu Brseču. Učio je privatno kod lokalnog župnika, koji je okupljao hrvatsku djecu te ih učio nekim osnovnim znanjima.

Nakon osnovne škole Kumičić je pohađao srednju školu i to u Rijeci, Zadru i Kopru, a na kraju je maturirao u Rijeci 1890. godine. Nakon mature je u Pragu počeo studirati medicinu, ali je odustao od tog fakulteta i otišao u Beč na studij filozofije, zemljopisa i povijesti.

Iako je Kumičić danas najpoznatiji kao pisac, za života se istaknuo najprije svojim političkim radom. Bio je jedan od najpoznatijih Istrijana koji su za vrijeme talijanizacije Istre štitili hrvatski nacionalni duh. Bio je povjerenik Matice hrvatske za Istru i dužnosnik u Glavnom odboru u Zagrebu. Bio je i jedan od uhićenih nakon saborske rasprave 1885. godine, u kojoj je ban Khuen Hedervari dobio udarac u stražnjicu.

U listovima za koje je radio, Kumičić je tiskao svoje književne, ali i političke članke. Borio se protiv mađarizacije Hrvatske i talijanizacije Istre. U svojim književnim djelima opisivao je ljudske sudbine i živote upravo u sjeni političkih situacija koje su se tada zbivale.

Najveća postignuća

Iako je Kumičić danas najpoznatiji kao pisac, za života se istaknuo najprije svojim političkim radom. Bio je jedan od najpoznatijih Istrijana koji su za vrijeme talijanizacije Istre štitili hrvatski nacionalni duh. Bio je povjerenik Matice hrvatske za Istru i dužnosnik u Glavnom odboru u Zagrebu. Bio je i jedan od uhićenih nakon saborske rasprave 1885. godine, u kojoj je ban Khuen Hedervari dobio udarac u stražnjicu.

U listovima za koje je radio, Kumičić je tiskao svoje književne, ali i političke članke. Borio se protiv mađarizacije Hrvatske i talijanizacije Istre.  

U svojim književnim djelima opisivao je ljudske sudbine i živote upravo u sjeni političkih situacija koje su se tada zbivale.

Kumičić je svoje književno stvaralaštvo započeo kao romantičar. U ovom razdoblju svog stvaralaštva objavio je neka svoja danas najpoznatija djela: “Jelkin bosiljak”, “Začuđene svatove”, “Sirotu” i druge.

Tvorac brojnih književnih djela

Nakon toga Kumičić je u svoja djela unio jednu novu, svježu perspektivu. Napisao je esej “O romanu”, u kojem se osjeća jasan utjecaj Emila Zole i njegova naturalizma. Upravo tim člankom Kumičić je unio naturalistički stil pisanja u hrvatsku književnost i zato se smatra jednom od prvih hrvatskih naturalista.

Djela koja je pisao u ovom razdoblju premještena su sa sela u grad i nazivaju se njegovim gradskim romanima. U njima više ne prevladava idila sela, niti romantičarski prikaz naivnog seljaka, već se fokus premješta na naturalistički opisan gradski život. Romani najznačajniji za ovo razdoblje su “Gospođa Sabina” te roman “Olga i Liza”.

Uz navedene romane, Kumičić je pisao i povijesne romane, među kojima se ističe roman “Urota Zrinsko-Frankopanska” i “Kraljica Lepa”.

Izvor: Biografija.com